/ Прочитано:

1.471

Albanski dron odneo Srbiji šest bodova i vratio Adema Ljajića

Srpski fudbal je ionako odavno mrtav! Imali smo toliko laku grupu u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u Francuskoj, da je mnogo više od bruke to što se nećemo naći među 24 zemlje. Nismo se izborili u utakmicama sa Portugalom, Albanijom, Danskom i Jermenijom. Ali, barem smo po nečemu svetski rekorderi. Za osam godina, promenili smo devet selektora. Ipak, jedna utakmica je dobijena.  Dobili smo nazad Adema Ljajića.

 Nema uzaludnije stvari u Srbiji nego da se priča i piše o fudbalu. Naročito ovo drugo. Glupo se osećam jer bespotrebno zamaram prste, kuckajući besmiclice po tastaturi. Srpski fudbal je ionako odavno mrtav! Imali smo toliko laku grupu u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u Francuskoj, da je mnogo više od bruke to što se nećemo naći među 24 zemlje. Nismo se izborili u utakmicama sa Portugalom, Albanijom, Danskom i Jermenijom.

Ali, barem smo po nečemu svetski rekorderi. Za osam godina, promenili smo devet selektora. Među njima je bio slavni Holanđanin Dik Advokat. Kada je video u kakvu je ekipu stigao, pobegao je pre nego što se smestio. Seleketor Radovan Ćurčić je bio trener Javora iz Ivanjice i Borca iz Čačka kroz kvalifikacije. Ivanjica i Čačak su prelepa mesta, gotovo bajkovita, ali je tamo fudbal seoski. Tako smo i prošli.

Iako je Radovan izuzetan trener mladih selekcija, teško je mogao da se snađe u kvalifikacijama koje su bile više geopolitičke, nego fudbalske. Kao da je prošao čitav vek od kada su, usred Beograda, albanski navijači lansirali drona nad stadionom sa zvonika velike beogradske Crkve. Bespilotna letelica je nosila zastavu „velike Albanije”, pa je izbila prava frka na terenu. Ušlo je na travu i nešto patriotski nastrojenih navijača, a albanski igrači su tu zastavu branili kao da im je otadžbinska. E, moja braćo Albanci, samo se zezajte sa snovima o velikoj Albaniji…I neki Srbi su zamišljali veliku Srbiju, pa vidite da sada igraju u haškoj ligi.

Ali, fudbal je to: čista apstrakcija, miks filozofije, trčanja, makljaže i visoke politike, nije egzaktan kao fizika. Utakmica u Beogradu je potpuno poremetila odnose u regionu, a naročito na tabeli.

Nedavni revanš u Albaniji predstavljao je novi bezbednosni izazov. U Elbasanu su fudbalere Srbije čuvali kao da im je došao Obama, zajedno sa Putinom, da pričaju o životu, Siriji, migrantima i Angeli Merkel.

Sve je, srećom, prošlo kako treba. Dobili smo lagano Albaniju sa 2:0, ali je sve to bilo uzalud, jer smo zbog drona nad Beogradom izgubili tri boda, a potom nam je Arbitražni sud UEFA u Lozani oduzeo još tri. Tek da se dokaže da je Srbija jedina zemlja na svetu čija se reprezentacija, na domaćem terenu, „bombarduje“ zastavom velikoalbanskog nacionalizma, a potom i bude kažnjena dvostruko. Što, uzgred, nije naročito čudno. Srbija je izgubila Kosovo. Zašto ne bi i šest bodova – tek da se zna kako i u međunarodnim i u fudbalskim odnosima vladaju principi istine pravde i pravnih konvencija. Zar nije demonstracija takve sile tako kič?

Jer, sa tih šest izgubljenih bodova na jednoj utakmici u Beogradu, mi bismo se borili za drugo mesto, koje direktno vodi na Evropsko prvenstvo. Tako smo na terenu pobedili, a potom izgubili sve u pregovorima. To pokazuje da su fudbal, politika i istorija u Srba slične rabote. Naime, dobijaju utakmice i poneki rat, ali potom sve upropaste u pregovorima.

Ali, nisu Srbima veliki svet i klasična nepravda, koja se vidi kao duboki ofsajd, krivi za njihovo fudbalsko posnruće. Pokazala je to utakmica u Albaniji.

Gotovo čitav teret mitske utakmice protiv Albanije na plećima je izneo ofanzivni vezni napadač Intera Adem Ljajić. Trčao je i driblao dok su ga davili albanski bekovi, a zapravo se činilo da Adem Ljajić ne igra protiv njih, već da sve vreme provlači loptu kroz mračne predele ljubavi i mržnje, osporavanja i divljenja, kroz veru i neveru. I da šalje loptu između Isusa i Alaha, do Mitrovića i Kolarova.

Nekoliko Srba koji su u prošlosti odlučivali o njegovoj sudbini, učinilo je sve da mu zagorčaju život. Samo Adem zna kako izgleda kada mu beogradski glasnici donose gajtan, više puta. Kako je, zauzvrat, Adem odgovorio Srbiji? Darovao joj je pobedu koja se ne meri bodovima, već parčetom istorije.

Naime, rekoh već, utakmica sa Albancima u Elbasanu bila je sve, samo ne fudbal. Fudbalski, taj meč nije značio ništa za Srbiju, jer je u kvalifikacijama ionako sve proćerdala. Ali, politički, taj meč je bio ravan kosovskom boju, s tim da na tribinama nisu bili Murat i Bajazit, već Edi Rama i ostala braća.

Adem Ljajić pre početka utakmice opet nije želeo da peva srpsku himnu „Bože, pravde“, ali Svevišnji se potrudio da više od 90 minuta, pravda sve vreme bude uz mladog Bošnjaka iz Novog Pazara! Otuda utisak da Adem previše čuva loptu i ima potez više. Taj lepi dečko tako igra još kad je kao četrnaestogodišnjak došao u Beograd i zaigrao za Partizan.

Beogradski fudbalski mutni krugovi, odmah su uočili supertalentovanog ofanzivnog veznog igrača koji je iznikao iz čaršijske pazarske škole Bajra Župića. Jedan od najvećih grubijana veličanstvene jugo-lige, surovi ratnik Bajro koji je centarforove smatrao šejtanima, pa ih je, umesto u had, slao na reklame, kao pedagog je stvarao igrače potpuno suprotne njegovom shvatanju fudbala.

I, bili su drugačije dizajnirani. Dok je Bajro građen kao bokser, njegovi učenici, poput Adema su nežni dribleri, krhkog tela. Na prvi pogled spor i nezainteresovan, Adem iznenada utrčava u prazan prostor i tajnom prvog koraka, ostavlja bekove iza sebe, svarajući višak u napadu. Potom sledi gol ili rušenje s leđa. Sasvim jednostavno: ili pada gol, ili crveni karton i penal za Ademov tim.

Ali, svi takvi ofanzivni vezni igrači zapravo nemaju određeno mesto u timu, već se motaju po terenu kao da šetaju po korzou u Novom Pazaru i traže najlepšu devojku te noći, da je odvedu na sok. Otuda i Adem na travi stvara utisak da ima nameru da popije kafu. Ako ne s nekom lepojkom, a ono s s Bajrom, umesto da organizuje napad, te ga sada i veliki Roberto Manćini u Interu moli da se nekako usredsredi na utakmicu.

Roberto Manćini ne razume ko je Adem Ljajić. Niti će ikada razumeti. Bošnjački dečak koji je u poratnim teškim vremenima na Balkanu odbio da igra za Bosnu, već za Srbiju, nije mogao da ima drugačiju sudbinu, osim da postane Ahmet Nurudin srpskog fudbala. Stvoren za vođu generacije, razapet između svoje muslimanske vere, a veran Srbiji, razapet između detinjstva u pazarskoj kasabi i ogromnog bogatstva koje ga je čekalo, doživeo je sudar sa totalitarnom ideologijom još jednog velikana svetskog fudbala.

Nije, međutim, nekadašnji selektor Siniša Mihajlović jedini krivac za to što je Srbija jednom, sada se čini tako davno, izdala Adema. Izdali su ga gotovo svi licemeri i beogradski patriotski loši tenori, uslovljavajući dečaka da, u lošoj horskoj predstavi, peva himnu Srbije.

Adem je tada igrao u životnoj formi u Fiorentini. Cepao je mreže i delio duge lopte po Italiji, kao nacionalna pošta, te su ga Italijani poredili sa velikim Đankarlom Antonjonijem. Ali, džaba ti, moj mali Ljajiću, što si igrao kao kralj, kad je Siniša Mihajlović uslovio da svaki igrač mora da peva „Bože pravde“.

I, nikako nije smeo to da čini na plej bek. A mali Adem je Bošnjak, pa valjda ima određenu skepsu prema stihu himne „…srpske zemlje, srpski rod…“. Uz Boga, naravno. Šta je, dakle, bilo važnije velikom Siniši Mihajloviću? Da mali Adem, koji se moli Alahu, peva srpsku nacionalnu himnu, ili da probija zadnje redove i zabija im bar jedan gol, a drugi namesti? Šta je bilo racionalnije? Da mali Adem ćuti, dok Siniša peva, ili da posle utakmice cela Srbija peva, zajedno sa Ademom – a da Siniša konačno ućuti?

Da, tim rečima sam gotovo molio po srpskoj štampi Sinišu da vrati Adema u tim. Jer, taj momak nema nikakvih problema sa Srbijom, niti ona s tim dečkom, koga bi, uzgred, rado spopala Nives Celzijus i čitave brigade sponzporuša koje se motaju po rijaliti programima.

Greše, međutim, oni koji misle da je Siniša srpski nacionalista. Proglašen za genija pre početka građanskog rata devedesetih godina, a potom zauvek obeležen kao neželjeno dete jugoslovenskog fudbala, besan pas mešanac, polu-Srbin i polu-Hrvat, gromoviti šuter malih stopala sa licem devojke i telom razjarenog bika, Siniša se savršeno uklapao u taj postmodernistički svet strave, užasa i crne komedije.

Zato je Siniša oduzeo Ademu priliku da igra, uslovljavajući ga da peva himnu. Naime, koga je video Siniša, posmatrajući Adema Ljajića u oči? Video je sebe!

Rat je prošao, ali su iskonski demoni naših zemalja i dalje ostali da tumaraju po terenu. Otuda je Siniša video muslimana vernog Srbiji, ali dovoljno buntovnog, da odbije da peva srpsku himnu. Pred njim je, oči u oči, stajao vernik Alaha koji na grudima nosi grb Srbije, ali dovoljno je bio svoj da odbije jednog od autoritarnih fudbalskih očeva, Sinišu Mihajlovića.

Teško je otkriti zašto su se tako snažno i nepomirljivo sukobili učitelj i otac. Osim ako se ne iščitaju Frojd, Dostojevski, Mir Jam, Radašin i Šekspir.

Zapravo je istina jednostavna. I Siniša i Adem zapravo godinama igraju u tandemu, kao posledica jezive taktičke postavke na terenu onih demona, koji ih dalje ne ostavljaju na miru. Ni njih, ni nas!

Zato je Adem igrao utakmicu protiv Albanije kao da mu je poslednja. Stranci ne mogu da shvate da on, zapravo, uopšte te noći nije igrao fudbal, već je sve vreme driblao one senke koje su ga progonile, ponižavale i pokušavale da ga udave u srpskim ukletim močvarama. Ta utakmica bila je njegov lični rat na život i smrt, u kom nije bilo zarobljenika. Njegov gol pokazao je to. Činilo se da albanski bekovi lebde, dok je Adem proleteo pored njih, a potom u trku preko pola terena, lobovao golmana. I nikada nijedan gol nije slavio kao taj. Prvi gol je namestio, gol koji je poništen postigao je on, gol koji je priznat, zabio je on.

Ali, Adem Ljajić mora da shvati da vera kojoj se moli nije taj, konačni razlog njegovog odbacivanja, a potom prihvatanja uz odlikovanja i fanfare. Sličnu sudbinu doživeo je svetosavac Nemanja Matić. Bio je odbačen od Zvezde, Partizana, od reprezentacije i svih zakona logike. Nemanja je imao samo svoj ogroman talenat, poput Adema. Ali, taj talenat je, u zemlji demona, istovremeno i njihovo najveće prokletstvo.

Nemanja Matić je odavno oprostio Srbiji, postavši kralj Čelzija. To je, pre nekoliko noći, učinio i Adem Ljajić. On je u Albaniji bio heroj koji izvlači drugove iz obruča. Dok su ostali pevali himnu, on je stiskao vilicu.

Znao je da je u pravu. Jugonostalgičarske bajke još postoje. Naime, možda smo izgubili kvalifikacije, ali smo dobili nazad Adema Ljajića.

 Aleksandar Apostolovski 30.10.2015