/ Прочитано:

1.290

Apokalipsa u Srbiji: Strašni dani potopa

Poludela voda odnosila je sve pred sobom na svom zacrtanom, hipnotičkom putu užasa. Kiša je lila danima, kao da je Svevišnji sipao galone vode na Srbiju. Obrenovac, grad koji proizvodi svetlost, progurtao je mrak! Kao da je univerzum usisao čitavo industrijsko naselje koje živi isključivo od džinovske Termoleketrane nazvane po “Nikoli Tesli” i poslao ga za nekoliko minuta, pravo u pakao… Oko gradova nije nadošla voda, nego smrt koja ih poziva da skoče pravo u nju. Ako to ne učine, ona će ih preplaviti, potopiti…Potom se i zemlja pobunila, uznemirila. Brda su počela da se tresu, proradila su klizišta i odroni…U Krupnju, gradiću u oblasti Podrinja, kojom vlada mitska reka Drina, čovek se oseća kao da je ušao u zonu atomskih proba. Gradonačelnik je tumarao po gradu, ulazio i izlazio iz policijskih kola, obilazeći zaseoke. Nekoliko metara blata po putevima pretvorilo se u prašinu. Noći su mračnije od mraka, a dan svaki sivlji od onoga koji sledi. Ostale su samo duboke brazde reke koja je došla sa planine i ostavila svoj otisak u kamenu, gde voda još kaplje, kao da jauče… Crna jezera se ne povlače…Niko ni ne sanja da će za koji dan jun, da počinje leto…Ciklon koji je uništio Srbiju, nazvan je Tamara. Koji to kreteni ciklonima koji uništavaju svet, daju lepa, ženska imena?

 

 Zvuk helikoptera zlokobno se uklapao u užasnu simfoniju ukletog praskozorja. Talasi su nailazili ko zna odakle i za nekoliko minuta potpuno preplavili Obrenovac. Kao u legerndarnom psihodeličnom filmu “Apokalipsa”, Frenisa Forda Kopole, ljudi su skakali iz zgrada u bujicu, prvi policijski čamci počeli su da probijaju talase mutne vode tražeći preplašene ljude, a urlici su se čuli svuda. Jauci, vapaji, pozivi u pomoć i elise helikoptera koje paraju nebo i najavljuju rat sa nevidljivim neprijateljem.   

Ali, bilo je mnogo strašnije od rata 1999. godine, kada nas je NATO hirurški precizbno gađao iz vazduha tomahavcima. Sada ciljevi nisu bili birani pažljivo. Poludela voda odnosila je sve pred sobom na svom zacrtanom, hipnotičkom putu užasa.

Kiša je lila danima, kao da je Svevišnji sipao galone vode na Srbiju.

Ujutru sam pozvao svog prijatelja i kolegu Nikolu Volaša, starog dopisnika “Politike” iz Bosne koji je, eto, pobegao odande, naselio se u gradu koji proizvodi svetlost za čitavu Srbiju, misleći da će konačno pronaći svoj mir.

Ali, Obrenovac, grad koji proizvodi svetlost, progurtao je mrak! Kao da je univerzum usisao čitavo industrijsko naselje koje živi isključivo od džinovske Termoleketrane nazvane po “Nikoli Tesli” i poslao ga za nekoliko minuta, pravo u pakao.

Pozvao sam matorog, brkatog kolegu Nikolu, koji piše i dajlje sjajno, ali još bolje pripoveda, da vidim da li i dalje diše iznad vode, ili ga je odnela divlja Kolubara. To je neprimetna, bedna rečica, koja se, za nekoliko trenutaka, i niko ne zna zašto, i niko ne zna kako, pretvorila u aždaju, besnu, vodenu zver koji je uništila čitav grad.

Nikola se javio na moj poziv. Počeo je da mi priča krajiški, epski, od Kulina Bana…Objasnio mi je: Njih pedesetak ljudi, mokrih i izbezumljenih komšija, stajalo je na malom ostrvu koje se stvorilo, a matori prijatelj me pitao šta se dešava:

– Zašto se, kog đavola, Srbija pretvorila u okean – pitao me Nikola.  

– Pusti tvoje metafore Nikola. Bežite u helikopter – zaurlao sam u svoj mobilni uz nekoliko sočnih psovki, kako bih starog kolegu uverio da oko njega nije nadošla voda, nego smrt koja ih poziva da skoče pravo u nju. Ako to ne učine, ona će ih preplaviti, potopiti…

Posle nekoliko dana, kada se sve završilo, Nikola je došao u “Politiku”. Kazao mi je “hvala”, a ja sam ga suptilno i drugarski opsovao. I on mene.

Cela ekipa sa ostrva je, ipak, ušla u helikopter. Ljudi u višim zgradama Obrenovca ostali su u stanovima, gledajući kako manje kuće, kao igračke, odnosi sudnja reka, kao bujica strašnog suda.

Da, to su bile poplave koje su uništile Srbiju. Ništa posle potopa neće biti isto. Ni zemlja, ni ljudi. Voda se povlači, a razaznaju se lešine stoke koja pluta i psi koji tumaraju bez laveža. Očajni starci lutaju kao utvare. Specijalna policija patrolira, pokušavajući da očuva privid javnog reda i mira u gradu koji više ne postoji.

Gradovi, poput Obrenovca, Paraćina ili Krupnja, prekriveni su tonama blata. Kuće su izvađene iz temelja i razbacane po okolini, kao iščupani zubi starca koji sada bezub, tumara po živom blatu.

Potom se i zemlja pobunila, uznemirila. Brda su počela da se tresu, proradila su klizišta i odroni.

U Krupnju, gradiću u oblasti Podrinja, kojom vlada mitska reka Drina, čovek se oseća kao da je ušao u zonu atomskih proba. Gradonačelnik je tumarao po gradu, ulazio i izlazio iz policijskih kola, obilazeći zaseoke. Nekoliko metara blata po putevima pretvorilo se u prašinu. Noći su mračnije od mraka, a dan svaki sivlji od onoga koji sledi. Ostale su samo duboke brazde reke koja je došla sa planine i ostavila svoj otisak u kamenu, gde voda još kaplje, kao da jauče.

Crna jezera se ne povlače…Niko ni ne sanja da će za koji dan jun, da počinje leto.

Ciklon koji je uništio Srbiju, nazvan je Tamara. Koji to kreteni ciklonima koji uništavaju svet, daju lepa, ženska imena?

Vlada Srbije, domah je počela sa stalnim zasedanjima, a sednice su prenošene uživo. Premijer Aleksandar Vučić je odmah počeo da izdaje radne zadatke, nazivajući katastrofu bliblijskom. Nije pogrešio. Odmah je poslao načelnika generalštaba Vojske Srbije, generala Ljubišu Dikovića, iskusnog, trupnog oficira, da preuzme komandu nad odbranom Šapca.

Naime, jedan od najvećih gradova u Srbiji bio je u smrtnoj opasnosti od poludele Save, koju su punile podivljale pritoke. Bio je to rat protiv pobesnele prirode, pa je čak patrijarh Irinej u Sabornoj Crkvi, ciklonsku kataklizmu povezao sa najavom gej-parade, moleći se sa svim episkopima da kiša konačno prestane.

I, tada se dogodilo nešto neverovatno. Voda nam je došla do guše, ali je to najplemenitije u nama, koje tako teško prepoznajemo i pokazujemo kada je stanje redovno, isplivalo na površinu. Eno ih, niški robijaši, njih 1.158 pokajnika, odreklo se jednog obroka, ali uz uslov da se hrana prosledi najugroženijem stanovništvu razmeštenom po kolektivnim centrima. Pazite samo, uslovljavaju upravnika zatvora dobrotvornom akcijom! To su zatvorenici osuđeni za najteža dela. Grešnici, dakle, ne žele amnestiju, ne mole za smanjenje kazne, ne postavljaju uslove. Znači da se iza rešetaka uvukla ljudskost, kao ona prokleta voda, koja je rečice pretvorila u masovne ubice, koja je probijala bedeme, rušila kuće, odnosila ljude…

Nisu ni vlasti bile naročito optimistične kada su tražile dobrovoljce za spas Šapca, ali je umesto čete, na zborno mesto u Beogradu, stigla čitava divizija. Što reče jedan komšija, bilo je kao u filmu “Marš na Drinu”. Samo je nedostajao nezaboravnii Ljuba Tadić koji je odigrao jednu od najlepših muških uloga u jugoslovenskom filmu, svojeglavog majora Kursulu. Probisveta, koji postaje heroj.

Delije i grobari, navijači Zvezde i Partizana, koji se mahom međusobno upucavaju po beogradskim splavovima na obalama Save, a kada nema municije, onda bi da se prikolju, ovoga puta su zajedno punili i postavljali džakove. Pederi i lezbejke, kako se nekada govorilo, ili pripadnici LBGT populacije, kako je politički korektno nazivati te ljude, otkazali su gej-paradu i dali se na dobrotvorni rad. Da su došli u ekspediciju spasavanja, a verovatno jesu, ruku pod ruku, napravili bi bedem na obalama Save sa huliganima. 

Kada je trebalo da se izgradi utvrda, kako bi se odbranila Termoelekrana i rudnik u Kostolcu, koja je strateška energetska kota Srbije, plemenitost je nastavila da se širi kao epidemija, te su se zakrčili svi putevi od silnih dobrovoljaca koji su, bez naredbe, krenuli na front. Od tolike humanosti, umalo da izbije kurtšlus u energetskom sistemu zemlje.

To da se u vanrednim stanjima vanredno budi altruziam, jeste verovatno stvar za lekare za glavu. Traženje odgovora zašto je tako nalazi se u delu podsvesnog i psihoterapeuti sigurno imaju odgovor na to. Ali, mislim da bi bilo neobično dragoceno da do tog odgovora mora doći svako od nas. Zato da, kada sve ovo prođe, ostanemo onakvi, kakvi obično nismo. 

Dogodilo se tako da smo, odjednom, u nezapamćenoj nepogodi, potreseni strašnim slikama poplavljenih gradova, dece koji se evakuišu helikopterima, starica koje sa potkrovlja svojih kuća čekaju spasioce, iznenada, ali masovno, primetili kako su naši plakari ispunjeni novom, gotovo nenošenom odećom, koja su odavno prerasla naša deca. Gle, kako su plakari puni košulja i sakoa koje ne nosimo godinama, a koji bi nekome savršeno stajali. Nekoga bi utoplili. Nekoga bi spasili. Nekome bi vratili samopouzdanje i veru u život…

Međutim, mi tu odeću uzalud čuvamo godinama i ne pada nam na pamet da negde, van naših toplih domova, žive neki ljudi koji sanjaju naš kućni “sekn hend”.

U tom komformizmu redovnog stanja, kada nam je sticanje materijalnih dobara nametnuto kao dogma, a pohlepa kao osobina koja pokreće napred, solidarnost je postala nepoznata reč. Ili, još iskrenije, to je osobina koja smeta i slabi naše duše u tranzicionoj trci za ničim…

Nisu li, ima tome više od godinu dana, neki klinci u Beogradu snimali mobilnim telefonom samoubicu koji se spremao da skoči sa nekog od mostova, dok su mu vozači iz kola vikali da konačno skoči, kako bi se rasteretio saobraćaj, a oni što pre stigli kući – blizu onih plakara, sa suvišnim stvarima.

Poplave su nas, tako, učinile boljim. Mnogo sveta je lične stvari odnelo onima kojima je sada potrebna suva odeća. Mnogo sveta je otrčalo u hipermarkete, pokupovalo hranu da bi je odneli drugima. Znam neke koji su pozajmljivali novac, da kupe za Obrenovčane.

Znam neke razmažene devojčice, koje se prvi put nisu bunile što njihove igračke i odelca odlaze nepoznatoj i promrzloj deci.

Ali, kada nadođu velike vode, kada nevolja provali kao cunami, ona nosi sve, pa i talog, mulj sa dna. Zamišljam trgovca koji podiže cene vode i hrane kako bi zaradio na tuđoj nesreći. Zamišljam trgovce strujom koji utrostručuju cene, kako bi svoje desetine ili stotine miliona evra, umnožili, pa opet dodatno oplodili. Ove poplave za njih nisu bila nesreća. Ova velika, strašna voda pokrenula je njiihove turbine koje su trebale da proizvedu još, i još profita…

Pokušavam da skiciram psihološke profile tih profitera, ali i sitnih, odvratnih lopova koji se po mraku prikradaju napuštenim kućama i pljačkaju ono malo sirotinje koje je ostalo…Treba li ih kažnjavati prekršajnim prijavama, hapšenjem, ili samo stavljanjem na stub srama? Kakav to treba biti čovek-lešinar, pa čeprkati po napuštenim domovima? Zamišljam ih kako izlaze iz čamaca, s upaljenim baterijskim lampama u gumenim čizmama i čepraju po ormarima, gledaju ispod kreveta, penju se na tavane, razgrću stare uspomene…

I neke tajkunske duše su se odmrzle. Najveće privatne kompanije šalju šlepere, hranu i vodu. Gazde ispisuju cifre na računima za pomoć i verujem da su iskreni…   

Hoće li, ipak, to jedinstvo u nesreći potrajati i kada se povuku velike vode? Hoće li delije i grobari prekinuti primirje i ponovo se ujediniti, ali kada treba razbijati pederske glave, koje su sam toliko pomogle ovoga puta?

Verovatno to jedinstvo neće dugo trajati, ali ipak greje dušu. Novak Đoković je odmah alarmirao Si-En-En i Bi-Bi-Si, pozivajući ih da izveštavaju o kataklizmi ne samo u Srbiji, već i u Bosni i Hrvatskoj. Zemlje koje su do skora ratovale, sada su zajedno.

Prva liga Holivuda, od Kevina Spejsija do Toma Henksa, ili muzičari, poput Edija Granta i silnih repera, mole se za Srbiju. Kristijano Ronaldo i fudbaleri Reala slikali su se podržavajući uništeni, nedakadašnji centralni deo bivše Juge.  

Nole Đoković je dobio status maršala Tita! Ali, zar je morala da nadođe velika voda, pa da postanemo ljudi? Zašto smo se onda ubijali i za čiji račun, kada smo sada svi skupljeni zajedno, kao promrzli nesrećnici pored logorske vatre? Imaju li uopšte mozga ljudi zapadnog Balkana, Jugosfere ili zemlje koju smo nekada toliko voleli, da shvate da, na kraju, ostajemo sasvim sami?

Da, tako obično biva. Sav taj silni veliki svet, koji obećava ogromnu pomoć, nestaće kao reka, koja se vrati u svoje korito. A na površini ćemo ostati samo mi, ponovo ljuti jedni na druge i ponovo posvađani.

I tako će biti zauvek. Nailaziće ponovo velike vode, jer priroda ima potrebu da s vremena na vreme, probudi ljudskost u nama. A onda će se povući i ostaviti nas same sa sobom, nadajući se da ćemo konačno da odrastemo.   

 Aleksandar Apostolovski

27.05.2014