/ Прочитано:

1.204

Nazad u EU, u mini-Jugoslaviju

Čak i da Deda Mraz zaista postoji i da to Ivica Dačić i Aleksandar Vučić učine – ne da priznaju Deda Mraza, već Kosovo – sledeći uslov Berlina bi bio da Srbija izmisli lek za rak. Međutim, ni tu nisu šanse izgubljene, jer, mnogo se pametnih glava mota po Medicinskom fakultetu u Beogradu, pa bi, bacam sve pare na to, i takvo senzacionalno otkriće istog dana bilo zamenjeno novim uslovom: da se svi Srbi i ostale etničke zajednice, pre nego što ih Brisel primi u članstvo, popnu na Mesec. Ali, peške.

Polako, ne budimo pesimisti. Čak i da to učinimo, jer, dajte, Mesec  nije tako daleko, nemački Bundestag bi smislio nešto novo. Recimo, da se u Kragujevcu, umesto Fiata, proizvodi „mercedes“. Pošto je to već čista naučna fantastika, tu bi bio konačan poraz srpskih evrofanatika.

Ako se Makedonci sada smeju i smatraju da su i oni u sličnoj poziciji, ako to učine i Bosanci i Crnogorci, šta onda treba da urade ta pobrojana, neželjena deca SFRJ, koja trenutno borave u sirotištu za delikvente, na obodima briselskog carstva?

Lepo je verovati da će Srbija, u dalekoj budućnosti, ući u Evropsku uniju, ali ta vrsta fanatizma nije zabranjena, jer, dajte, molim vas, ko je ikada zabranio da prestane da se veruje i u Deda Mraza. Sećam, se, kada je bivši predsednik Srbije Boris Tadić izručio i poslednjeg optuženog pred Haškim tribunalom, gerenarala Ratka Mladića, istoga dana, ama baš istoga dana, iz Brisela mu je poručeno da je to što je Ratko isporučen jako lepo i da će Boris dobiti neku od evropskih nagrada za toleranciju, recimo „Bambija“, ali da je i to što je Srbija izručila čitav svoj politički vrh Tribunalu, a bilo je i da pretekne, iznenada postalo nedovoljno za približavanje Srbije EU.  Jer, poručili su iz evrocentrale, sada sledi sledeći uslov uspostavljanje dobrosusedskih odnosa sa Prištinom. Iako su se evropske birokrate, dan pre isporučenja Mladića, kleli da Priština i Kosovo nemaju nikakve veze sa putovanjem Srbije u Brisel, iznenada ih je obuzela amnezija.  

Tada sam napisao da je osnovni red bio da se Borisu Tadiću da bar nedelju dana da predahne, da se stvori makar iluzija kakve-takve korektnosti prema Srbiji, ali mašinerija velikih sila ne dozvoljava takvu vrstu političke naivnosti, prema malim zemljama. Ta naivnost i verovanje Zapadu je, uzgred, doprinela da Tadić izgubi izbore, pošto su i u Vašingtonu i u Berlinu shvatili da se Tadić umorio od davanja svega ni za šta, pa mu je, baš uoči izbora, Angela Merkel predočila da će morati da pleše sa Hašimom Tačijem ako želi nastavak evropskih integracija.  

Pošto birači u Srbiji u tom plesu ne vide ništa romantično, novi igrači koji su stupili na scenu odlučili su da u taj randevu uđu dok se birači još ne priberu, dakle, na početku mandata, svesni takođe da, osim birača, vlade u malim zemljama, postavlja još neko ko nema prtavo glasa. Dačić i Vučić zato su ekspresno potpisali Briselski sporazum, disiplinujući čak i Srpsku pravoslavnu crkvu, krenuvši u njegovu implementaciju, ponovo verujući da će se uslovi Brisela, odnosno  Nemaca, zaustaviti na fluidnom terminološkom održavanjuu statusa-kvo, nazvanom održavanjem dobrosusedskih odnosa i nekoj vrsti tihe koegzistencije između Beograda i Prištine koja će uspavati nacionaliste i zadovoljiti mama Angelu Merkel.

Zato je Srbija, pokušavajući da se zbliži sa Nemačkom, a naročito je to činio najmoćniji političar u Srbiji, Aleksandar Vučić, čekala toliko silno ovogodišnji Vidovdan, kada je bilo najavljivano da će nam biti konačno dodeljen datum za početak pregovora o članstvu u EU. Zbog prijateljstva koji su uspostavili Aca Vučić i nemački šef diplomatije Gvido Vestervele, ovogodišnji Vidovdan sam prekrstio u Gvidovdan, te, eto, vaš saradnik portala Akademik ima tu privilegiju da je u srpskim medijima prvi aminovao novo crveno slovo u političkom kalendaru, koje će zauvek ostati svedok jednog vremena i jedne zablude.

Ne likujem zbog toga, već to konstatujem sa žaljenjem, jer, svetog dana Gvidovdana, Srbija nije dobila zasluženi datum, već jednu vrstu terminološkog zapleta Evropskog saveta, da će Srbija započeti pregovore decembra ove ili januara sledeće godine, ako se implementacija Briselskog sporazuma sprovodi onako kako je dogovoreno. Međutim, onome ko je pratio izjave Angele Merkel, bilo je savršeno jasno da je naredna faza srpskog sizifoskog puta ka Briselu, priznavanje Kosova.

Ali, čak da Deda Mraz zaista postoji i da to Dačić i Vučić učine – ne da priznaju Deda Mraza – već Kosovo, sledeći uslov bio bi da Srbija izmisli lek za rak. Međutim, ni tu nisu šanse izgubljene, jer, mnogo se pametnih glava mota po Medicinskom fakultetu u Beogradu, pa bi, bacam sve pare na to, i takvo senzacionalno otkriće istog dana bilo zamenjeno novim uslovom: da se svi Srbi i ostale etničke zajednice, pre nego što ih Brisel primi u članstvo, popnu na Mesec. Ali, peške.

Polako, ne budimo pesimisti. Čak i da to učinimo, jer, dajte, Mesec  nije tako daleko, nemački Bundestag bi smislio nešto novo. Recimo, da se u Kragujevcu, umesto Fiata, proizvodi „mercedes“. Pošto je to već čista naučna fantastika, tu bi bio konačan poraz srpskih evrofanatika.

Da se odmah razumemo, i ja pripadam toj zaludnoj ekipi Evropejaca koja je verovala u fer igru Brisela, odnosno Berlina, ekipi koja je verovala da velike sile žele čitav Balkan u jedinstvenoj Evropi, kako bi se, konačno od bureta baruta, pretvorio u sanduk pun čokolade. Ali šta da se radi, i misice veruju u mir u svetu.

Ako se Makedonci sada smeju i smatraju da su i oni u sličnoj poziciji, ako to učine i Bosanci i Crnogorci, šta onda treba da urade ta pobrojana, neželjena deca SFRJ, koja trenutno borave u sirotištu za delikvente, na obodima briselskog carstva? Mogu da i dalje obmanjuju sami sebe i ponašaju se kao oni dečaci u odeljenju sa kojima niko ne želi da se igra i koji uvek, na velikom odmoru, stoje u ćošku školskog dvoorišta, pognutih glava i koji se, pri tom, mole da najjači u odeljenju ne priđe i ne lupi im čvrge. Valjda se, takođe, podrazumeva da takve na školskim igrankama, dame nikada ne biraju.

Ako su Slovenci, i sada Hrvati, od početka bili predodrešeni da uđu u carstvo Brislesko, novu postmodernističku Austrougarsku, u kojoj više prestonica nije Beč, već Berlin, i u kojoj nema više Habsburgovaca, već Merkelovaca, i ako je u toj podeli karata, siročićima dodeljena ona uloga u ćošku evropskog dvorišta, s tim da kod dece bar nema licemerja, već najjači ponekad priđe i nalupa šamare odbačenoj dečici, tek da se zna ko je glavni u školi – u novoj podeli moći u Evropi, decu iz ćoška dvorišta, uveravaju da će i oni jednog dana plesati sa najlepšom devojčicom u odeljenju.

Takva je, otprilike, optimistička procena Ivice Dačića da će pregovori u Srbiji sa Evropskom unijom trajati četiri do pet godina, iako iskustvo zemalja koje su pre nas otovorile pregovore svedoči, zapravo, da nikakvog pravila nema. Zemlje koje su brzo ušle u EU, imale su kraći put zahvaljujući njihovom povlašćenom političkom tretmanu u Briselu ili Berlinu, kako god vam drago. Možda je najrečitiji primer toga Grčka, koja je primljena u EU, nasuprot negativnog mišljenja Evropske komisije. Možda je upravo i to objašnjenje i za to što Turska, decenijama posle prijema u članstvo, nije odmakla daleko u zatvaranju pregovaračkog poglavlja. Turska je, hajde da pogledamo u praistoriju, početak pregovora o SSP započela još dok se EU zvala EEZ. Bila je to 1959. godina. To što je turski premijer Erdogan izgubio živce, može da bude sasvim razumljivo i zbog toga što su Turci zahtev za članstvo podneli 14. aprila 1987. godine.

Ako je neko zaslužio da postane član EU, zbog svoje pomirljive politike, izbegavanja rata u Jugoslaviji i političkog dogovora sa Albancima, onda je to svakako Makedonija, ali je ona, od kada joj je Evropski savet dodelio status kanditata, krajem 2005. godine, nije mrdnula ka Briselu. Šta da onda očekuje Srbija, koja je taj status dobila sedam godina kasnije?

Čak je i Hrvatska, koja važi za miljenicu Nemačke, te onih 250.000 propteranih Srba tokom operacije Oluja, kao izbeglice, samo mogu da se žale na nesrećan život i geopolitičku nepravdu, pregovarala sa Briselom čitavih sedam godina.

Stvar je prilično prosta: posle političkog prijema takvih ekonomskih i demokratskih supersila, poput Rumunije i Bugarske, te kraha čitavog mediteranskog bloka u EU, od Grčke, Španije i Portugala, do Italije, koja još ćopa na staklenim nogama, svaki nemački birač je, prilikom glasanja, svestan da mora da glasa za onu nemačku vladu, koja neće dozvoliti da Berlin izdržava tolike evropske „lenštine“. Ako je, kako se to prosečnom Nemcu za pokretnom trakom nabija na nos, on primoran da hrani svu pomenutu bratiju, šta će se tek dogoditi kada u red stanu Srbi, Makedonci, Albanci, Bošnjaci, Crnogorci…?

To je, jednostavno, percepcija svakog Nemca koji ubacuje listić u glasačku kutiju i stvar je inteligencije biti prorok političke budućnosti neželjene dece bivše Jugoslavije.

Aufiderzen, braćo moja, ali od Drine naovamo, Brisela se nagledati nećemo.

Eh, da su sada živi Kiro Gligorov i Alija Izetbegović, koji su, kao spas u raspadu Jugoslavije, nudili asimetfričnu federaciju, kao novog, ali prilično razdraganog dr Frankenštajna, koji bi se porodio na operacionom stolu postjugoslovenske kombinatorike. Formula je glasila: Srbija, Makedonija, Bosna i Crna Gora bile bi federacija, koja bi bila u posebnom, konfederalnom odnosu sa Hrvatskom i Slovenijom – što je bio plan da se koliko-toliko zadovolje logične težnje da se sačuva bilo kakav oblik Jugoslavije.

Ali, ako je tada propšuštena šansa, ne vidim zašto ne bismo ponovo zavirili u stare integralističke zapise, te obnovili prilično zanimljive ideje.   

Da se razumemo: SFRJ je bila isuviše moćna, bogata i srećna država i ne treba imati mozak šimpanze da se tek sada, posle igara oko stopiranja prijema neposlušne balkanske dece u EU, vidi kako su ideje o njenom razbijanju stizale sa istih onih adresa koje su kasnije pokušavale da se nametnu kao staratelji njenih partljaka.

Te države patrljci rade za oko 350 evra mesečno, mada mislim da su i takvi podaci frizirani i da će se na kraju taj prosek spustiti na podsharaskih 200 evra. Ko god postavi pitanje – dobro, a zašto to trpimo, biće zabavljen pričama o nacionalizmima i stvaranju nacionalnih država, velikih ili malih Srbija ili Albanija, a ako tu stvari ne krenu po zlu, aktiviraće se problemi crkava ili nešto egzotično, što će zapaliti nacionalne fitilje i zaslepiti ključno pitanje – od čega se i  kako živi. To pitanje, koje postavlja ili ruši vlade u Berlinu, na marginama je u zemljama odbačene dece.

Da li je, zato, moguće izvesti spektakularno formiranje mini YU-federacije, čime bi se, gle paradoksa, pobačaji SFRJ, zapravo, vratili u EU? To samo naizgled zvuči kao paradoks i utopija, jer SFRJ je imala sve karakteristike današnje Evropske unije i bojim se da je taj paralelizam toliko stvaran, da će, na kraju balade, i njihova sudbina biti identična.

Uostalom, zar svi problemi u SFRJ nisu počeli pričama o nestašicama kafe, benzina i stabilizacionog programa i mera štednje, a potom se krenulo sa projekcijom strahova od uticaja najveće republike – Srbije i njenog tada ozloglašenog vođe Miloševića?

Tada je, međutim, i radnik u Srbiji, kao i radnici u ostalim ugroženim republikama, primao više od 1.000 maraka, išao svojim kolima na more – bar dve nedelje, imao stan, školovao decu. I, gle tog jeresa, zdravstvo je bilo besplatno. A sada? Srbi su postali svetski rekorderi u konzumiranju iznutrica. U proseku, klopamo crevca na žaru, 21 gram dnevno, što znači da smo potpuno ekonomski i gastronomski pukli. I, da smo na ivici gladi.   

Ali, takvi, siroti i ubogi, bar imamo sličnu braću po muci, sa istim iskustvom i istom svešću o odbačenosti i prokaženosti. Ako se u priču ubace i Turci, eto nove slike i prilike na geografskoj karti Evrope, koju je moj prijatelj Georgi Dimitrov iz Skoplja već krstio – Turkoslavija! Ali, pojaviće se skeptici i tu tvorevinu nazvati obnovljenim, Osmanlijskim carstvom.

Bez Turaka, ali sa njima u strateškom savezu, kako nazvati decu iz ćoška? Kako ih ubediti da prevaziđu nacionalizme, kako pomiriti Srbe i Albance, kako ujediniti tržišta i polupane ekonomije, stvarajući novi savez – mini-EU ili malu Jugoslaviju?    

Da se ja pitam, počeo bih od priče o iznutricama.

Aleksandar Apostolovski 

12.07.2013