/ Прочитано:

1.503

Srbi, Hrvati i migranti

Ima i neke istorijske pravde u tome što smo mi – proglašeni za pobačaj Evrope – toliko siromašni, da migranti nisu toliko blesavi da se nasele ovde. To su čari globalizacije i digitalizacije ovog prokletog sveta. Ukucaju migranti na Guglu „Srbija“ ili „Makedonija“. Kad ti ljudi vide gde su stigli, beže što dalje odavde. Beže ka onima, koji su nas napravili ovakvima! Šta hoću da kažem, pošto sam izvesno vreme odsustvovao sa mog omiljenog makedonskog portala? Šta želim da poručim iz Beograda, pošto sam shvatio da mi toliko nedostajete? Samo dve stvari: svet se okrenuo naopačke. I pitanje je vremena kad će pasti na glavu.

Srbija je ponovo lider u upravljanju krizama. A koja bi zemlja mogla da bude maher u kontroli kontrolisanog haosa, ako ne Beograd? Kome god u svetu treba menadžment za upravljanje bedakom, taj može da nazove Srbe.  I zaista je bilo tako. Od kada je nastala najveća seoba naroda u istoriji, put golgote migranata sa Bliskog istoka vodi ka Evropi. Uzgred, sada su mi jasni i motivi za ona silna „arapska proleća“. Zašto li zapadnom svetu nisu odgovarali prevejani pustinjski matorci, poput Moamera Gadafija, Hosnija Mubaraka, ili Sadama, koga su nekoliko godina ranije Ameri izvukli iz neke rupe i obesili, dok je on recitovao patriotske stihove? Trebala im je nafta i trebalo im je još nešto. Da nekoliko miliona ljudi usele u Evropu i stvore probleme Angeli Merkel, Nemačkoj i njenom carstvu. Šta tu nije jasno?

Ali, na tom kataklizmičkom kontinentalnom putu od Sirije, Libije i ostalih novonastalih demokratija, koje gore ili plivaju u krvi, kako vam drago, stotine hiljada ljudi hoda neprekidno u epskom maršu bez presedana. Jesen podiže talase na Mediteranu i teško je da će iko od tih sirotana pomisliti da zaplovi brodovima koji su tek nešto sigurniji od grobnica.

Na toj trasi kroz Evropu, Beograd je svima održao lekciju. Nadolaze emigranti, a Srbi ih primaju, ko braću rođenu! Najpre u Preševu, gde ulaze, a potom se ljudi iz dalekih svetova sami snalaze. Naoružani su smaratfonima i svuda traže isključivo dve stvari: Wi-Fi i ekspoziture banaka. Kada se konektuju, oni koji se nalaze na čelu kolone, šalju podatke onima na začelju. A banke im služe služe da iz njih, legalno preko računa, pokupe dolare i evra koje im šalju. Ko ih finansira? Teoretičari zavere kažu da su to Rotšildi, ISIS ili neka od opakih zavereničkih grupa. Oni, normalniji, tvrde da im to šalje rodbina. Vi procenite ko je tu zaista normalan.

Ali neću pogrešiti ako kažem da je nestvarna izbeglička kolona najveći investicioni ulagač u Srbiju. Plaćaju hranu, prevoz i ostalo, da se domognu Mađarske, potom Nemačke i Skandinavije.

Ali, premijer Mađarske je desničar Viktor Orban koji je podigao zid, opleo žicu, postavio vojsku. Kao što su to, ali manje medijski zapaženo, učinili Bugari. Grci i Makedonci samo požuruju tu kolonu da je predaju Srbiji i reše je se. Srbi, međutim, nude hleb i so! Grade i prihvatne centre. Obični ljudi migrantima poklanjaju stvari na platou kod autobuske stanice, u strogom centru grada. I, niko ne dira te ljude. Izbeglice je posetio i premijer Srbije Aleksandar Vučić, a to stalno čine i ministri. Ljubav između migranata i Srba cveta na prvi pogled!

A do pre dva meseca, bili smo kandidati za genocidni narod. Tako je, naime, glasio predlog britanske rezolucije u Savetu bezbednosti, ali je Rusija uložila veto. Nekoliko dana kasnije, umalo da linčuju Vučića u Srebrenici. Takvi smo mi, kandidati za „genocidisanje“. Evropa na svojim južnim granicama opaljuje šok bombe na migrante, mi ih primamo ko braću rođenu.

Naime, Srbi dobro znaju kako je biti izbeglica. Pošto smo izgubili sve ratove devedesetih u koje smo turili nos, postali smo mesto okupljanja Srba iz svih zemalja bivše Jugoslavije. I, konačno će svi Srbi stati pod jednu šljivu. S tim da se nadam da u drvo neće udariti grom, Mada ni to nije isključeno.

Podsetiću da je samo u avgustu 1995. godine za dan i nešto više, iz Hrvatske posle operacije „Oluja“, na traktrorima u Srbiju izbeglo 250.000 Srba iz Krajine.   

Kako sudbina ponekad ume da bude surova. Sada su muslimanske izbeglice sa Bliskog istoka krenule iz Srbije ka Hrvatskoj, pošto je Mađarska podigla zid i hoće da pripuca. Srbija, kao zemlja kandidat za EU, poštuje sve humanitarne standarde i čuvar je tih vrednosti. Ali, zvanično si unapređen u demokratu i humanistu samo kada si zemlja članica EU! „Malo morgen“, što bi rekao rahmetli Sloba.

Tako je izmučene migrante, umesto očekivanog raja, dočekuje pakao na granicama briselskog carstva. Mađari ih gađaju suzavcem i šok bombama, a hrvatski premijer Zoran Milanović se služi rasističkim vicem iz doba aparhejda i poručuje Vučiću – „Šaraj malo, brate!“. Misli Milanović da Vučić, pazite sad ovo – „distribuira“ izbeglice ka Rumuniji i Mađarskoj. Kao da su migranti roba koju treba negde isporučiti.  

Ali, nisu izbeglice sisale vesla! Imaju dži-pi-es i vide kako najbliži put ka Nemačkoj vodi preko Hrvatske. Kad već ne može preko Mađarske. Zaista, često ne razumem braću Hrvate. Odmah su blokirali ulaz srpskih kamiona u Hrvatsku, počeli su da maltretiraju izbeglice i na ničijoj zemlji ih primoravaju da spavaju na groblju. Potom je premijer Milanović, zvani „lepi Zoki“, nazvao Srbe varvarima, zatim je zabranio da svaka osoba sa srpskim pasošem i u srpskom vozilu uđe u Hrvatsku.  

I, dok si rekao keks, na Balkanu se događa seks! Zapravo ima tu incesta, ako se složimo da, osim vere, malo šta razlikuje Srbe od Hrvata. Čak se i Milanović, kada zaspi, verovatno trza u snu i pita se, ko je on zapravo. Ali, pošto je premijer Hrvatske po opredeljenju socijlademokrata, a uskoro ga čekaju izbori, odlučio je da bude veći Karamarko od Karamarka. Ili, što bi se reklo, odlučio je da nadkaramarkuje Karamarka. Tomislav Karamarko je vođa opozicione partije HDZ. Doduše, HDZ je zgrabio deo vlasti, jer za predsednicu Hrvatske ima plavušu Kolindu Grabar Kitarović, omiljenu heroinu u srpskim tabloidima. Naročito kada je prikažu u kupaćem kostimu, na nekoj plaži, negde na Jadranu…  

Zoran je, dakle, potpuno pogubio konce, te se zapravo ponaša kao premijer zemlje koja duboko prezire sve evropske vrednosti. Premijer Hrvatske ispaljuje takve uvrede po Srbiji, da su one sablaznile čak i najčuvenijeg zagrebačkog novinara Denisa Kuljiša, koji, uzgred, ima tvrd želudac… Ali je Denis ipak izjavio da se Milanović ponaša – ludački!

Ovi naši, ponašaju se kao da su iz Skandinavije. Zapravo je Aleksandar Vučić najbolji đak Vojislava Šešelja, te, šta ko god mislio o Šešelju, on je suvi genije. Ali, na njegovu i našu žalost, vojvoda Šešelj je genije samodestrukcije. Vučić je nešto drugo. Od kada je evropski duh volšebno ušao u Vučića, čovek ne može da ga prepozna. Kada bi se ofarbao u plavo, pomešali bi ga sa Karlom Biltom!

Milanović nije prikočio. Nije uključio ABS, pa je optužio Vučiča, Orbana i HDZ da su u svetom trojstvu, savezu desnih snaga koji rade hrvatskoj levici o glavi. Dakle, Vučić, Orban i Karamarko, kuju zaveru protiv levog Milanovića!

Ali, šta da radiš kad si u EU, a da ostaneš Evropljanin? Najrazumnjije rešenje je da pokušaš da izađeš iz nje. Jer, zar su poruke vlasti Mađarske, Bugarske i Grčke prema migrantima, oni humani vapaji da se bude čovek? Ministar spoljnih poslova Srbije, Ivica Dačić, žali se kako je Poljska dobila stotinak milijardi dolara bespovratne pomoći. Sa druge strane, Srbija za prihvat izbeglica jedva da je dobila za kikiriki. A čuva ih i hrani ih. I niko nije povredio ni jednog od tih ljudi, osim desetina kvarnih taksista koji su postavili tablu sa oznakom Subotica, negde u blizini Beograda.

Čini zaista Srbija sve, da uđe u EU. Ali – mućak. Izručili smo sve opštužene Haškom tribunalu, otoplili odnose sa Prištinom, organizoavli gej-paradu… Doduše, pod pratnjom bornih kola. Ali džabe smo krečili, neće nas. Nismo ih dostojni. Ne podižemo ograde, ne maltretiramo te tamnopute ljude muslimanske vere, ne smatramo ih džihadistima.

Siroti Srbi, koji imaju jedva za lebac i vodu, donose im garderobu. Ali, zato, drugovi migranti, zapamtite staro balkansko pravilo. Naješćete se samo kod sirotinje. Kada odlazite kod bogataša na svadbu, najedite se proje, kao da vam je poslednja. Osim u slučaju da probijete bodljikavu žicu i uđete u logor. Tada, međutim, vreba druga opasnost. Da postanete Zoran Milanović ili Viktor Orban.

Ali, hrvatski premijer je prešao sve granice pristojnosti, ponašajući se kao Gručo Marks hrvatske politike. Računao je lepi Zoki da će mobilisanjem patriota, dostići Karamarka i HDZ. Kad ne znaš kako da dobiješ izbore u Hrvatskoj, raspali po staroj krvnoj braći, Srbima. I lepi Zoki smanjuje razliku u odnosu na HDZ. Spajtao se i sa generalom Antom Gotovinom, nekadašnjim konobarem, pa podoficiom legionarem, prekomandovanim u Hrvatsku, kao general! Gotovina je sproveo operaciju „Oluja“, kratko vreme je boravio u Hagu, pa sada ordinira po Hrvatskoj, kao hodajući spomenik. Konobar unapređen u generala, u najmlađoj zemlji, članici EU!  

Ali, Srbi su ovoga puta odgovorili majstorski. Nisu pokrenuli ni jedan tenk, već moždane vijuge. Pustili su lepog Zokija da se totalno pogubi u patriotizmu koji ga je opseo, te su iz Brisela hitno naložili Zagrebu da prekine sa glupiranjem i oslobodi granične prelaze.

Prvi put je centrala EU u Briselu stala na stranu zemlje kanditata, koja je u sporu sa zemljom članicom. Nije to neka naročita uteha. Koliko puta ranije smo bili u pravu, a svetu smo predstavljani kao koletivni manijaci. Bar su stvari počele da se menjaju. Kao da živimo u džinovskoj centrifugi, koja se toliko sanažno okreće da ubrzava vreme, te se sada čini da je od vremena kada sam napisao poslednji tekst za akademik.mk, prošla čitava većnost. Šta se u međuvremenu dogodilo? Volšebna Islamska država je ojačaka, Kuba se pomirila sa Amerikom, Iran nije više osovina zla, a Srbija je postala faktor stabilnosti u regionu…

Ima i neke istorijske pravde u tome što smo mi – proglašeni za pobačaj Evrope – toliko siromašni, da migranti nisu toliko blesavi da se nasele ovde. To su čari globalizacije i digitalizacije ovog prokletog sveta. Ukucaju migranti na Guglu „Srbija“ ili „Makedonija“. Kad vide gde su stigli, beže što dalje odavde. Beže ka onima, koji su nas napravili ovakvima!     

Šta hoću da kažem, pošto sam izvesno vreme odsustvovao sa mog omiljenog makedonskog portala? Šta želim da poručim iz Beograda, pošto sam shvatio da mi toliko nedostajete? Samo dve stvari: svet se okrenuo naopačke. I pitanje je vremena kad će pasti na glavu.

>> Србите, Хрватите и мигрантите

Aleksandar Apostolovski

30.09.2015